Luis Alvarez
Luis Walter Alvarez | |
Rođenje | 13. jun 1911. San Francisco, SAD |
---|---|
Smrt | 1. septembar 1988. Berkeley, SAD |
Prebivalište | SAD |
Državljanstvo | američko |
Polje | Fizika |
Institucija | Kalifornijski državni univerzitet |
Alma mater | Univerzitet u Čikagu |
Akademski mentor | Arthur Compton |
Istaknute nagrade | Nobelova nagrada za fiziku (1968.) |
Luis Walter Alvarez (13. lipnja 1911. – 1. rujna 1988.) je bio američki fizičar i izumitelj. Dobitnik je Nobelove nagrade za fiziku 1968., za njegov odlučujući doprinos na polju fizike elementarnih čestica, posebno zbog otkrića velikog broja rezonancijskih stanja, koja su postignuta koristeći njegovu tehniku korištenja vodikove mjehuraste komore i analize podataka. Objavio je preko 40 patenata, od kojih su neki imali uspjeh na tržištu. [1]
Biografija
Roditelji su mu bili Amerikanci španjolskog porijekla. Otac i djed su bili liječnici, a teta je bila poznati slikar. 1936. se oženio i imao je dvoje djece. 1958. se oženio po drugi puta, a iz tog braka je imao još dvoje djece.
Elektronski uhvat ili K uhvat
Luis Alvarez se školovao u Chicagu, a 1936. je obranio doktorat. 1932. dok je bio još student, konstruirao je specijalni Geigerov brojač, koji je služio kao teleskop za promatranje kozmičkog zračenja. Njegov savjetnik je bio Arthur Compton, a zajedno su provodili pokuse proučavajući razliku između zapadnih i istočnih kozmičkih zraka. Primijetili su da sa zapada dolazi više kozmičkih zraka nego s istoka. Po završetku školovanja, počeo je raditi u labaratoriju, koji je vodio Ernest Lawrence.
U labaratoriju mu je voditelj bio Robert Oppenheimer. Pokušavao je dobiti u labaratoriju elektronski uhvat, koji je predviđen teorijski, ali praktično nikad nije bio dobiven. Koristio je magnete da skrenu elektrone i pozitrone, te novi specijalni Geigerov brojač, koji je mogao otkriti samo meke rendgenske zrake, čime bi dokazao elektronski uhvat. Rezultate je objavio 1938. [2]
Nuklearna fuzija
Luis Alvarez je nastavio proučavati nuklearnu fuziju. Bombardirao je atomske jezgre deuterija s tricijem, sto je po prema Lawsonovom kriteriju, fuzija D-T najlakša i najobećavajuća za dobivanje energije nuklearne fuzije. Koristio je ciklotron da bi dobio zrake ubrzanih iona. Deuterij je izotop vodika koji je vrlo zastupljen na Zemlji, a tricij je izotop vodika koji se u prirodi pojavljuje u samo neznatnim količinama, zato što je njegovo radioaktivno vrijeme poluraspada 12,32 godine. Zbog toga je potreban dodatni “uzgoj” tricija, koji se može dobiti od litija.
Nuklearna magnetna rezonancija
1938. je uspio na ciklotronu dobiti termalne neutrone, pokušavajući izmjeriti magnetni moment neutrona. Uspio ga je dobiti, a kasnije su ti pokusi doveli do primjene nuklearne magnetne rezonancije. Kasnije je radio na primjeni mikrovalnog radara, što je imalo značajnu primjenu u Drugom svjetskom ratu. Njegov radarski sustav je imao primjenu i nakon rata, pogotovo za mirno slijetanje zrakoplova u uslovima loše vidljivosti.
Od 1943. radio je i na projektu Manhattan. Napravio je sustav za otkrivanje rada nuklearnih reaktora, koristeći ksenon-133, da bi otkrili da li nacistička Njemačka radi s nuklearnim reaktorima. Radio je i na proizvodnji atomske bombe. [3]
Nakon rata radio je na usavršavanju akceleratora čestica. 1954. je izgrađen tada najveći ubrzivač protona, koji se zvao Bevatron. Uspio je napraviti vodikovu mjehurastu komoru, koja mu je pomogla otkriti veliki broja rezonancijskih stanja raznih tvari, nakon bombardiranja elementarnim česticama, za što je i dobio Nobelovu nagradu za fiziku 1968.
Kozmičko mikrovalno pozadinsko zračenje
Od 1964. je radio na mjerenju kozmičkog mikrovalnog pozadinskog zračenja, a to je kratkovalno zračenje zaostalo iz vremena 100 000 godina nakon Velikog praska. 1965. proučava rendgenskim zrakama egipatske piramide, posebno Kefrenovu, da otkrije nova arheološka nalazišta.
1966. je radio na proučavanju atentata na američkog predsjednika John. F. Kennedyja, a pronašao je neke nove dokaze koje službena istraga nije pronašla.
Alvarezova teorija o izumiranju dinosaurusa
Dinosauri su počeli izumirati krajem razdoblja Krede. Popularana teorija koja objašnjava to masovno izumiranje govori o asteroidu koji je pogodio Zemlju prije 65 milijuna godina i izazavao pojavu velikih količina prašine u atmosferi. Smatra se da je ta prašina zakrila Sunčevu svjetlost, što je trajalo mjesecima, ili više, i uzrok je uginuća različitih biljaka i životinja. Pri prijelazu Krede u Palogen oko 75% svih živih vrsta i 17% porodica je izumrlo. To je od velikog značaja za ljude, jer je označilo kraj doba dinosaura i otvorilo put za razvoj sisavaca, koji su postali dominantni kralježnjaci na kopnu. U oceanima, smanjio se broj morskih vrsta za oko 33%. Izumiranje je bilo neravnomjerno – neki organizmi su nestali, neki su doživjeli teške gubitke, dok su pak drugi imali tek minimalne gubitke, poput krokodila.
Arheolog Walter Alvarez, sin Luisa Alvareza, je 1970-tih vršio istraživanja u centralnoj Italiji i pronašao je sloj gline, star oko 65,95 milijuna godina i debljine oko 1 centimetar. To je bilo vrijeme kada su dinosaurusi izumrli i Walter Alvarez je postavio pitanje o uzroku takvog masovnog izumiranja. Pokušao je odrediti koliko je vremena trebalo da se taj 1 cm gline nataloži. Za to se koristi ispitivanje elementa iridija, koji je vrlo rijedak na Zemlji, kao i svi kemijski elementi platinskih metala i uglavnom dolazi padanjem mikrometeorida iz Svemira. Pretpostavka je ako u glini ima puno iridija, onda je trebalo puno vremena za taloženje tog sloja i obratno.
Pronađeno je puno više iridija nego je očekivano, a to znači da on stigao s asteroidom. Nakon tog istraživanja, proučavalo se još oko 100 takvih mjesta u svijetu, gdje se istraživala količina prisutnog iridija. Zaključak je bio da takva količina iridija je mogla doći samo iz Svemira. Osim toga, proučavani su i čađa, staklene kuglice, udarni kristali kvarca, mikroskopski dijamanti i drugi minerali, koji nastaju kod visokih temperatura i velikih tlakova. Na kraju je zaključeno da samo veliki asteroid, koji je pao na Zemlju, je mogao nešto takvo prouzročiti. U početku su se pojavile velike kritike na tu teoriju, ali 10 godina nakon toga je pronađen udarni krater Chicxulub, na obalama Meksičkog zaljeva, koji se snažno podudarao s tom teorijom. 2010. je grupa od 41 znanstvenika potvrdila da je masovno izumiranje dinosaurusa najvjerovatnije nastalo zbog pada asteroida Chicxulub. [4]
Izvori
- ↑ [1] Arhivirano 2011-12-30 na Wayback Machine-u "Povijest fizike", Ivan Supek, 2011.
- ↑ Alvarez, L.W. "Alvarez: Adventures of a Physicist", publisher=Basic Books, 1987.
- ↑ Buderi R.: "The Invention that Changed the World", publisher=Simon and Schuster, 1996.
- ↑ Schulte Peter, Alegret Laia, Arenillas Ignacio Arz, Jose A., Barton Penny J., Bown Paul R., Bralower Timothy J., Christeson Gail L., Claeys Philippe, Cockell Charles S., Collins Gareth S., Deutsch Alexander, Goldin Tamara J., Goto Kazuhisa, Grajales-Nishimura José M., Grieve Richard A. F., Gulick Sean P. S., Johnson Kirk R., Kiessling Wolfgang, Koeberl Christian, Kring David A., MacLeod Kenneth G., Matsui Takafumi, Melosh Jay, Montanari Alessandro, Morgan Joanna V., Neal Clive R., Nichols Douglas J., Norris Richard D., Pierazzo Elisabetta, Ravizza Greg, Rebolledo-Vieyra Mario, Uwe Reimold Wolf, Robin Eric, Salge Tobias, Speijer Robert P., Sweet Arthur R., Urrutia-Fucugauchi Jaime, Vajda Vivi, Whalen Michael T., Willumsen Pi S.: "The Chicxulub Asteroid Impact and Mass Extinction at the Cretaceous- Paleogene Boundary", journal = Science, 2010. [2]
- p
- r
- u
1901. Wilhelm Conrad Röntgen • 1902. Hendrik Antoon Lorentz / Pieter Zeeman • 1903. Antoine Henri Becquerel / Pierre Curie / Marie Curie • 1904. Lord Rayleigh • 1905. Philipp Lenard • 1906. Joseph John Thomson • 1907. Albert A. Michelson • 1908. Gabriel Lippmann • 1909. Guglielmo Marconi / Karl Ferdinand Braun • 1910. Johannes Diderik van der Waals • 1911. Wilhelm Wien • 1912. Nils Gustaf Dalén • 1913. Heike Kamerlingh Onnes • 1914. Max von Laue • 1915. William Henry Bragg / William Lawrence Bragg • 1917. Charles Glover Barkla • 1918. Max Planck • 1919. Johannes Stark • 1920. Charles Édouard Guillaume • 1921. Albert Einstein • 1922. Niels Bohr • 1923. Robert Andrews Millikan • 1924. Manne Siegbahn • 1925. James Franck / Gustav Hertz
1926. Jean Baptiste Perrin • 1927. Arthur Holly Compton / Charles Thomson Rees Wilson • 1928. Owen Willans Richardson • 1929. Louis de Broglie • 1930. Čandrasekara Venkata Raman • 1932. Werner Heisenberg • 1933. Erwin Schrödinger / Paul Dirac • 1935. James Chadwick • 1936. Victor Franz Hess / Carl David Anderson • 1937. Clinton Joseph Davisson / George Paget Thomson • 1938. Enrico Fermi • 1939. Ernest Orlando Lawrence • 1943. Otto Stern • 1944. Isidor Isaac Rabi • 1945. Wolfgang Pauli • 1946. Percy Williams Bridgman • 1947. Edward Victor Appleton • 1948. Patrick Blackett • 1949. Hideki Yukawa • 1950. Cecil Frank Powell
1951. John Douglas Cockcroft / Ernest Walton • 1952. Felix Bloch / Edward Mills Purcell • 1953. Frits Zernike • 1954. Max Born / Walther Bothe • 1955. Willis Lamb / Polykarp Kusch • 1956. William Shockley / John Bardeen / Walter Houser Brattain • 1957. Lǐ Zhèngdào / Yáng Zhènníng • 1958. Pavel Čerenkov / Ilja Frank / Igor Tam • 1959. Emilio Segrè / Owen Chamberlain • 1960. Donald A. Glaser • 1961. Robert Hofstadter / Rudolf Mössbauer • 1962. Lev Landau • 1963. Eugene Wigner / Maria Goeppert-Mayer / J. Hans D. Jensen • 1964. Charles H. Townes / Nikolaj Basov / Aleksandar Prohorov • 1965. Shin'ichirō Tomonaga / Julian Schwinger / Richard Feynman • 1966. Alfred Kastler • 1967. Hans Bethe • 1968. Luis Walter Alvarez • 1969. Murray Gell-Mann • 1970. Hannes Alfvén / Louis Néel • 1971. Dennis Gabor • 1972. John Bardeen / Leon Neil Cooper / John Robert Schrieffer • 1973. Reona Esaki / Ivar Giaever / Brian Josephsonson • 1974. Martin Ryle / Antony Hewish • 1975. Aage Niels Bohr / Ben Roy Mottelson / James Rainwater
1976. Burton Richter / Samuel C. C. Ting • 1977. Philip Warren Anderson / Nevill Francis Mott / John Hasbrouck van Vleck • 1978. Pjotr Kapica / Arno Allan Penzias / Robert Woodrow Wilson • 1979. Sheldon Lee Glashow / Abdus Salam / Steven Weinberg • 1980. James Cronin / Val Logsdon Fitch • 1981. Nicolaas Bloembergen / Arthur Leonard Schawlow / Kai Siegbahn • 1982. Kenneth G. Wilson • 1983. Subramanijan Čandrasekar / William Alfred Fowler • 1984. Carlo Rubbia / Simon van der Meer • 1985. Klaus von Klitzing • 1986. Ernst Ruska / Gerd Binnig / Heinrich Rohrer • 1987. Georg Bednorz / Karl Alexander Müller • 1988. Leon M. Lederman / Melvin Schwartz / Jack Steinberger • 1989. Norman Foster Ramsey Jr. / Hans Georg Dehmelt / Wolfgang Paul • 1990. Jerome Isaac Friedman / Henry Way Kendall / Richard E. Taylor • 1991. Pierre-Gilles de Gennes • 1992. Georges Charpak • 1993. Russell Alan Hulse / Joseph Hooton Taylor Jr. • 1994. Bertram Brockhouse / Clifford Shull • 1995. Martin Lewis Perl / Frederick Reines • 1996. David Morris Lee / Douglas Osheroff / Robert Coleman Richardson • 1997. Steven Chu / Claude Cohen-Tannoudji / William Daniel Phillips • 1998. Robert B. Laughlin / Horst Ludwig Störmer / Daniel C. Tsui • 1999. Gerardus 't Hooft / Martinus J. G. Veltman • 2000. Žores Alfjorov / Herbert Kroemer / Jack Kilby
2001. Eric Allin Cornell / Wolfgang Ketterle / Carl Wieman • 2002. Raymond Davis Jr. / Masatoshi Koshiba / Riccardo Giacconi • 2003. Aleksej Abrikosov / Vitalij Ginzburg / Anthony James Leggett • 2004. David Gross / Hugh David Politzer / Frank Wilczek • 2005. Theodor W. Hänsch / John L. Hall / Roy J. Glauber • 2006. John C. Mather / George Smoot • 2007. Albert Fert / Peter Grünberg • 2008. Yōichirō Nanbu / Makoto Kobayashi / Toshihide Masukawa • 2009. Charles K. Kao / Willard Boyle / George E. Smith • 2010. Andre Geim / Konstantin Novoselov • 2011. Saul Perlmutter / Adam Riess / Brian Schmidt • 2012. David J. Wineland / Serge Haroche • 2013. François Englert / Peter Higgs • 2014. Isamu Akasaki / Hiroshi Amano / Shūji Nakamura • 2015. Takaaki Kajita / Arthur B. McDonald • 2016. David J. Thouless / Duncan Haldane / John M. Kosterlitz • 2017. Rainer Weiss / Kip Thorne / Barry Barish • 2018. Arthur Ashkin / Gérard Mourou / Donna Strickland • 2019. Jim Peebles / Michel Mayor / Didier Queloz • 2020. Roger Penrose / Reinhard Genzel / Andrea Ghez • 2021. Giorgio Parisi / Klaus Hasselmann / Shukurō Manabe • 2022. Alain Aspect / John Clauser / Anton Zeilinger • 2023. Anne L'Huillier / Ferenc Krausz / Pierre Agostini